„Na odstojanju od petnaestak ili dvadeset godina u kojima je opet ponovo tečeno i kućeno, 'povodanj' je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i blisko; on je bio prisna veza između još živih ali sve ređih ljudi toga naraštaja, jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća.“

Tako Ivo Andrić u svom velikom djelu Na Drini ćuprija opisuje dane kad se Drina razbjesni i svom silinom udari po onima što su je koliko do jučer u zvijezde kovali i smišljali joj hvalospjeve. To što se radnja romana dešava u Višegradu, ne znači da su ljudi u drugim naseljima uz Drinu prolazili bolje: nisu, samo što nije bilo Andrića da sve to zapiše.

Jedan takav povodanj u svakovrsnom zlu je napravio i nešto dobro. Arheolog i povjesničar Carl Patsch u Skelanima je, naime, između 1896. i 1898. godine otkopao poveliko antičko naselje te dvije ranokršćanske bazilike. Nešto nalaza otputio je u sarajevski Zemaljski muzej, a još 80 rimskih spomenika sakupio na jedno mjesto, s namjerom da ih – toliko vrijedni su bili – čim prije preveze u Sarajevo, neke, kažu, i Beč. Drina se, međutim, nije složila s planovima češkog Nijemca za koga sad svi kažu da je bio Austrijanac; izlila se, izazvala „opći potop“ u Podrinju, aktivirala klizišta, presjekla ceste… Kako su Skelani smješteni uza samu rijeku, voda je stigla i do Patschovog arheološkog deponija i stotinama kubika blata napravila svojevrsni „podzemni muzej“.

Patsch je u Bosni, kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, ostao sve do 1919. godine, ali je, očito, „zaboravio“ Skelane, cijeneći valjda da je preče istraživati druga zanimljiva mjesta nego jedno već istraženo. Bosna i Hercegovina, koliko god nam izgledala mala, za jednog je takvog čovjeka predstavljala čitav jedan neistraženi svijet u kome bi imao šta istraživati ne desetljeće ili dva nego deset života. Tako su urbi et orbi otkrio, uz ostalo, japodski lokalitet Ptivilica kod Bihaća, Mitrin hram u Konjicu i rimski Delminij, a kruna svega bilo je Mogorjelo kod Čapljine. Rimske ceste je imao u malom prstu, a nakon Mogorjela bacio se i na otkopavanje metkovićke Narone. Kao školovan arheolog, sve je pomno crtao i bilježio pa je „nacrtano“, štoviše objavljeno, sve što je istraživao, uključujući i podzemnu riznicu u Skelanima.

To, međutim, nije bilo nikakvo jamstvo da će spomenici biti nađeni, budući da je prevladavao stav kako su nakon povodnja – voda je znala odnijeti kuće i štale – završili na dnu Drine. Valjda se zato niko nije mnogo ni bavio ovom temom, mada su, sudeći prema bilješci u „Arheološkom leksikonu“, u ovaj kraj navraćali Dimitrije Sergejevski, Irma Čremošnik, Ivo Bojanovski i Veljko Paškvalin, odreda vrsna imena naše arheologije. Još tada je u Skelanima lociran rimski municipij Malvesiatium, uz zaključak o ranoj kolonizaciji italskim doseljenicima s istočne obale Jadrana.

M.J. | Bljesak.info / Bista jereja Bobana Lazarevića

Za Skelane sam prvi put čuo prije dvadesetak godina, kada je tadašnji visoki predstavnik međunarodne odluke u BiH, Wolfgang Petrich, proglasio ništavnom odluku ratne Vlade Republike Srpske o osnivanju Općine Skelani i ovo područje ponovno pripojio Općini Srebrenica. Skelani su davno nekad, pedesetih godina prošlog stoljeća, već imali status općine, a s više od 40 okolnih sela imaju više stanovnika nego brojne druge bh općine. Tim više je teško shvatljiva Petrichova odluka, pogotovo kad se zna da im do Srebrenice treba preći pedesetak kilometara prilično uske i loše ceste. Zato je ovdašnji svijet u gotovo svemu naslonjen na Bajinu Baštu u Srbiji, od koje ga dijeli samo Drina.

Ponekad se, ali ni izbliza u odnosu na broj žrtava, spominje i masakr koji su u Skelanima napravili pripadnici Armije RBiH; 16. siječnja 1993. za samo nekoliko sati je ubijeno 69 mještana i drugih koji su tu izbjegli, među kojima i 34 žene, petero djece te 15 osoba starijih od 70 godina. Još 175 je ih ranjeno, petero nestalo, a 30 zarobljeno i odvedeno u Srebrenicu, koja je većini bila zadnja stanica života. Za zločin u Srebrenici, na haškom sudu okvalificiran kao genocid, zna čitav svijet, mnogi od krivaca su odavno u zatvorima, dok za zločin u Skelanima nikad niko nije odgovarao.

Imena ukupno 305 skelanskih žrtava stoje na spomeniku poginulim, postavljenom ispred ulaza u portu crkve svetih Petra i Pavla. Crkva je, zidana granitnim kockama i sitnom ciglom, poprilično neobična. Ikonostas vrlo vješto izrezbaren, a zidovi zasad prazni, bez živopisa. Na travnjaku bista jereja Bobana Lazarevića; gradnja crkve započeta je 1991., za njegovog upravljanja parohijom, a nije je dovršio jer je i sam ubijen u srpnju 1992. u Krnjićima, i to dok je, u popovskoj odeždi, obavljao vjerski obred. Toga dana je u spomenutom selu ubijeno 17 civila, uglavnom žena i staraca. Spomenik poginulim Srbima, ali i obnovljenu džamiju, vidjeh, dolazeći iz Srebrenice, i u selu Kalimanići.

Nakon Petrichevog ukidanja Općine Skelani, zaboravio sam da to mjesto i postoji, pogotovo što se, kad se spominjao ovaj kraj, pričalo gotovo isključivo o Srebrenici. Onda se, 2008. je bila na izmaku, najprije stidljivo, a onda poprilično bombastično, medijima pronijela vijest da su u Skelanima pronađeni ostaci rimskog naselja. Sjećam se da sam zavirio u „Arheološki leksikon“: počasne baze carevima tim i tim, stoji u spomenutoj publikaciji, žrtvenike podižu beneficijari iz legije te i te i posvećuju ih rimskoj trijadi (Jupiter, Minerva i Junona), kao i Silvanu, Marsu, Liberu i Mitrasu, a jedan i grčkim kultovima, Eskulapu i Higiji. Nadgobni spomenici, ulomci arhitekture, podni mozaici, keramika, staklo, novac… Dodaje se da su otkrivene i dvije starokršćanske jednobrodne crkve s polukružnim apsidama, bočnim prostorijama i narteksom; u ruševini jedne od bazilika za srednjovjekovlja je formirano groblje.

M.J. | Bljesak.info / Mozaicima „nema kraja“

Bilo je posljednjih desetljeća u našoj zemlji nekoliko slučajeva kad su mediji, nezasiti stalno novih vijesti, od normalnih i očekivanih otkrića u planski obavljenim arheološkim kampanjama stvarali senzacije pa sam na prvu pomislio da je tako i u Skelanima. Otkrili davno otkriveno, tako sam gledao na prve vijesti, jer su se – što od želje medija za vijestima-bombama, što od želje pojedinih arheologa za brzom, „šlimanovskom“ slavom, dešavale i takve stvari. Kad su se, međutim, nastavile pojavljivati nove vijesti o nalazima u Skelanima, s puno detalja kojih nema ni u „Arheološkom leksikonu“ ni u literaturi navedenoj uz članak o Skelanima, shvatio sam da se dešava nešto veliko.

Zemljoradnička zadruga, Porta srpske pravoslavne crkve, Baba Anikina kuća i Brankova njiva, tako se uobičajilo zvati četiri lokaliteta na kojima su istraživanja otišla najdalje, a na ta i još neka zanimljiva mjesta vodi me arheolog Boris Radić. Fino sam se najavio i čovjek je odvojio dan za mene, na čemu mu, evo, kao i Svjetlani Marković, direktorici Javne ustanove „Arheološki muzej Rimski municipium“, iskreno zahvaljujem. Nije to samo slobodan dan, ljudi su se tako potrudili pokazati baš sve zanimljivo da zahvalu – što inače, neotesan kakav jesam, rijetko činim – naprosto ne mogu preskočiti, pogotovo što je Boris našao pravi način da meni, laiku, s tek nešto površnog znanja o Rimu i arheologiji, sve objasni na najbolji mogući način.

Zadružni domovi su se u socijalističko doba u većini mjesta gradili tako da budu negdje uz cestu, na sredokraćama putova, i da se nađu u središtu nekog područja. Propao, kao i mnogi drugi, i bio taman za rušenja. Znalo se od starijih da je tu negdje nekad davno neki čudni Austrijanac izdangubio mjesece i godine kopajući nekakvo kamenje s nerazumljivim natpisima. Oni arheološki „pismeni“ imali su, pak, njegov rad „Iz rimske varoši u Skelanima“, objavljen 1907. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH. Inicijativa je krenula iz srebreničke gradske biblioteke, a posla se zdušno prihvatio arheolog Muzeja Semberije Mirko Babić.

Za malo vremena ispod nekadašnjeg doma, pravoslavne crkve i okolnog zemljišta „izronilo“ je, s dubine od 90 centimetara, čudo neviđeno, velika rimska upravna zgrada iz 4. stoljeća. To je, dakako, pomalo grubo rečeno, bez detalja o tome što je sve tada i kasnije nađeno u temeljima zgrade, budući da su se na popisu našla i, primjerice, dva ulomka mozaika gradske vijećnice.

Otkud Rimljani u Skelanima? Pedesetak kilometara odavde nalazi se selo Sase, blizu njega Gradina, a na čitavom tom području Rimljani su eksploatirali srebrenu rudu. Imali su tamo drugi municipij, Domavia se zvao, i bio je središte rudarske uprave za, po nekima, čitavu Panoniju i (rimsku) Dalmaciju. I tamo je pri arheološkim istraživanjima otkriveno stotinu čuda, ali je nalazište danas, reče mi Boris, potpuno zapušteno. Stoljećima nakon propasti Rimskog Carstva Sase će još jednom oživjeti, i to nakon što u ovaj kraj dođu njemački rudari, općenito zvani Sasi, pa otud i ime sela. U Srebrenici se u to doba spominje Curia Teutonicorum, sasko vijeće, a zna se da se u Sasama, kao i u Srebrenici, u to doba nalazila franjevačka katolička crkva. Kako ono ide: gdje ima posla, ima i para, gdje ima para, ima i fratara :)

M.J. | Bljesak.info / Detalj s lokaliteta Brankova njiva

Odlutah iz antike u srednjovjekovlje, hoće to, ponese me, ali se brzo vratim. Elem, u municipiju Domavia bila je smještena rudarska uprava, a u municipiju Malvesiatium administrativni centar ogromnog, zasad ne baš do kraja utvrđenog područja, koje je, po nekima sezalo i daleko preko Drine, sve negdje do iza Požege i Užica. Usto treba naglasiti i činjenicu da je Domavia mlađa i da se, danas bi rekli, „odcijepila“ od Malvesiatiuma, „otevši“ mu znatan dio teritorija. Secesionisti, eto ti :) Nije onda čudno što je u današnjim Skelanima mjesto za život i rad našle tisuće ljudi, čak i, istodobno, po nekoliko desetaka tisuća! Velegrad, takoreći, za tadašnje brojke i poimanja! Trebalo je rudu ne samo iskopati, već se pobrinuti i za preradu, transport, naplatu carina i stotinu drugih poslova povezanih s tim.

Što se tiče viđenog, mislim na lokalitet pored zadružnog doma, niti sam pametan odakle početi, ni gdje završiti. Površina je ogromna, sve je duboko ispod razine okolnog terena, zidine vire i iz „škarpe“ i niko ne zna na šta će se sve naići kad se prostor proširi. Ako se ikad proširi, budući da bi, recimo, prvo trebalo napraviti drugu cestu kroz naselje, a također i otkupiti neke kuće i napraviti ljudima druge. Posred otkopanog prostora duguljaste najlonske „kućice“ nalik plastenicima pa se sigurno nađe i onih što se, prolazeći autom, zapitaju „Ma koja budala je našla sadit' povrće u onakvoj rupi?!“ :)

Dok se ne spustim u „rupu“, još ništa mi ne izgleda posebno „epohalno“; vidjeh mnoge rimske gradove po raznim zemljama i neki su me baš-baš oduševili. Kad me, međutim, Boris uvede u „plastenik“… Vidjeh i prilično rimskih mozaika, od ono malo naših, bosanskohercegovačkih, preko za mene isto naših, u Risnu, Zaječaru, Sremskoj Mitrovici, Splitu ili Istri, pa do onih u „najvećem rimskog gradu pod zemljom“, Akvileji, gdje ih se na desetke nađe usred polja. U „plastenicima“, dakle, umjesto paprike, salate ili rajčice, „izrasli“ fenomenalni mozaici, a ima ih toliko da ti – kad se zna stanje u našoj zemlji – pamet stane! Negdje fino, cjelovito sačuvani, u dugom nizu, drugdje djelomično oštećeni ili ih ima samo u tragovima, svugdje je to nekako tako. Glavni motiv je, rekli bi kod nas, (h)alka u (h)alci, vrlo čest i drugdje gdje ima mozaika, mada ima i drugih, primjerice trobojnog beskonačnog pletera, četverolisnih rozeta, prepletenih kružnica i drugih geometrijskih motiva.

Boris mi, još zagrcnutom od viđenog, pokazuje i temelje crkava, pa gdje je bila ciglana, gdje ovo, gdje ono. Njemu je to valjda normala, gleda takve stvari već godinama, a ja ostanem paf gdje kad god kročim na ovakva mjesta.

Brankova njiva nazvana je tako po vlasniku Branku Todoroviću i laiku nije ni izbliza atraktivna kao prethodno viđeno. Zasad je to tako, budući da je otkriven, a zatim u zaštitna platna „obučen“ samo manji dio nalazišta. Tu je sve stalo, a kad bude nastavljeno, nimalo ne sumnjam da će biti dojmljivo kao i ono prvo. Jamstvo je to što je na Brankovoj njivi, smještenoj vrlo blizu zadnjih kuća naselja, uza samu Drinu, nađen kameni kanal koji bi trebao ukazivati na postojanje termi, a čim je neko imao para za terme, imao je i za mnogo drugog vrijednog. Uočeni su i tragovi keramičkih podnih mozaika i hipokausta, odnosno podnog grijanja, kao i freskomalter na zidovima, a nalazi su datirani u 2. i 3. stoljeće. Da je mjesto korišteno i prije Rimljana, ali i za kasnijih stoljeća, pokazuju i drugi nalazi, a da je, u arheološkom pogledu, „sigurica“, izuzetno zanimljivo, dodatno govori i, primjerice, nalaz željezne fibule u obliku ptice, ukrašene pozlaćenim repom i kljunom.

M.J. | Bljesak.info / Mozaik s predstavom Gorgone

Deset minuta vožnje od Skelana nalazi se selo Crvica. Za selo nikad čuo, ali ću ga zapamtiti, i to ne zbog tri antička lokaliteta u seoskom ataru već zato što je u zgradi mjesne osnovne škole, odavno ostaloj bez đaka, privremeno smješten najveći broj pokretnih nalaza iz Skelana. Djelatnici muzeja sve su fino posložili, što po zidovima, što po četverokutnim plohama napunjenim pijeskom; ukusno, siguran sam da je odlučivala neka ženska glava. Evo ga ulomak s uklesanim kanalicama s Brankove njive, komadi oblih stupova, povelik ulomak skulpture s orlom, jedini artefakt, ako sam dobro zapamtio, koji je otkupljen, čovjek negdje našao, donio i ponudio, pa nadgrobnjak s natpisom sirote Klaudije Katije, kćerke Klaudija Anija, nađen kod baba Ankine kuće, pa još jedan zavjetni spomenik s tog mjesta, dvostruko vrijedan: em je na njemu predstavljen bog Atis, em, i to s bočne strane, ima isklesanog tračkog konjanika i dvije ženske figure. Da mi se u zadnje vrijeme s tračkim konjanicima, jednog vidjeh ovdje, drugog koji dan kasnije u Pirotu, a svaki put ih moram spomenuti jer i nisu baš česti, pogotovo što se jedan nalazi i u franjevačkom samostanskom muzeju u mom Kreševu.

U Crvice je stiglo još nadgrobnjaka, uglavnom s natpisima i likovnim prikazima, tu su i fragmenti zidnih slika iz kasnoantičkog domusa, a na jednom od panoa predstavljeni su i srebreni denari, 34 komada, pronađeni na Brankovoj njivi, ali središnje mjesto zauzima nažalost samo u fragmentima sačuvan pa zato i tek djelomično rekonstruiran podni mozaik s predstavom Gorgone. Ne smijem ga ni gledati, jer znamo, Gorgona s onim svojim oštrim očnjacima i zmijskom kosom uplaši i hrabrije od mene, a pride je poznato da njen pogled okamenjuje. Mada, hm, nađe se poneka Gorgona i u stvarnom životu pa evo me ipak živa :)

Inače Vlada Republike Srpske od samog početka i pravno i financijski prati istraživanja u Skelanima, a vrijedni nalazi privlače i druge da pomognu, pa je tako Veleposlanstvo Njemačke u BiH obećalo znatna sredstva kako bi, kad istraživanja budu barem razmjerno dovršena, čitav prostor bio natkriven i pretvoren u muzej in situ. Tada bi se tu našlo mjesta i za nalaze smještene u crvičkoj školi.

I oko škole izložba, stećci, ne zapisah odakle doneseni, ima finih sljemenjaka. I zapušteni partizanski spomenik, nalik govornici s petokrakom umjesto glave govornika, ipak su Crvice bile i ostale sjedište povelike mjesne zajednice, i jedan ogromni betonski spomenik, davno započet, nikad dovršen.

M.J. | Bljesak.info / Opet u „rupi“ ispred zadružnog doma

Na kraju ću s Borisom na kavu, jednu pa još jednu. Razmjerno mlad čovjek, pun ne samo arheološkog nego svakovrsnog znanja, pa nikad kraja. Nakon što se raziđemo ostat ću još malo sitati i rešetati dojmove pa se na kraju još jednom vratiti prošetati onom „rupom“ s „plastenicima“, pogledati poneki kamen, začeprkati po raznobojnim slojevima u „škarpi“.

Tek kad dođem do auta, parkiranog ispred najveće zgrade u naselju, u kojoj je i sjedište Muzeja, primjećujem bistu majora Koste Todorovića (1882.-1914.). Na postamentu i spomen-ploča na 595 „solunaca“ iz srebreničkog sreza. Ne vidjeh jutros ni partizanski spomenik. Duga je priča o Kosti i njegovom stradanju, a i o ovdašnjim „soluncima“ i partizanima, ali mi je jutros, kad sam došao, u glavi bio samo rimski Malvesiatium. Prođe od posjeta Skelanima prilično dana, a ja kao da i sad koracam između vijećnice, bazilika i drinskog blata stvorenog u prah…